Istine o Halilovićima

Čitajte i širite

11.11.2018.

Kako je Semir Halilović uništio Sefera i BPS


Kako je Semir Halilović uništio Sefera i BPS


Bio je 6.11.2012. kada je Semir Halilović dobio prvi šamar od naroda. Tada su objavljeni rezultati Lokalnih izbora 2012 po kojima je on dobio ponižavajućih 811 glasova u utrci za načelnika jedne od najmnogoljudnijih lokalnih zajednica u BiH - Općine Novo Sarajevo.

Halilović mlađi, ipak, ne odustaje. Uvjeren da ima kapaciteta za bavljenje politikom, odlučio se na sljedećim izborima 2014. kandidovati za poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo. Tada je nekako prekoračio izborni prag. Uspjeh u ovome zasnovan je na monstruoznoj podvali i manipulaciji. Nekoliko dana pred izbore Halilović je objavio film „Atentat“. Bila je to neviđena svirepost i bezobrazluk u historiji političkog života u BiH dugoj više od 100 godina. Halilović je radi izbora i političkih poena snimio i u praskozorje izbora 2014. objavio film posvećen njegovoj poginuloj porodici.

Onda dolazi njegov mandat u Skupštini Kantona Sarajevo 2014. Pokazalo se da ne postoji bezočniji lažov od njega jer sve za što je optuživao druge, on je radio. Tako su u medije od 2014. dospijevali deseci dokumenata koji su potvrđivali da su oko 1,2 miliona maraka iz boračkog ministarstva, na čijem čelu je bio član BPS-a, otimani za fantomske fondacije koje su osnivali upravo Halilović i njegove stranačke kolege. Novac od RVI, šehidskih porodica, demobilisanih boraca bukvalno je preusmjeravan u ovu stranku, u njihovu infrastrukturu, u stranački portal BNN.BA i u privatne džepove. Ovu otimačinu nije moglo sakriti ni BPS-ovo ministarstvo jer su morali medijima i istražnim organima dostavljati dokumentaciju u kojoj su kao korisnici otetog novca navođena imena BPS-ovih kadrova.

Nisu Semiru pomogle stotine tekstova i nekoliko filmova u kojima su ubice, kriminalci, prevaranti bili redovno Bošnjaci, politički konkurenti Halilovića. O utemeljnosti tih medijskih idiotizama, teško je govoriti. Ne samo da su sačinjeni od laži već su bile kontaminirane negativnošću, uvredama, podvalama, jedom.

Onda dolaze Opći izbori 2018. Iako su najavili da će imati i kandidata za Predsjedništvo BiH, samo 40 dana poslije toga su izigrali svoje birače – nije bilo predsjedničkog kandidata. A onda, već po prvim preliminarnim rezultatima bilo je očigledno da Semir Halilović ne uspijeva preći izborni prag u Kantonu Sarajevo. Skoro u promil je bio identičan rezultat ovih i izbora za načelnika Novog Sarajeva. Tako posmatrano, jasno se vidi da je narod vratio Halilovića tamo gdje je bio i nakon izbora za načelnika 2012. – ispod izbornog praga. Njegovo bivstvovanje na političkoj sceni bilo je kratkotrajno i, ponovimo, zahvaljujući prevari i agresivnim podvalama na osnovi kojih je nekako uspio ući u kantonalnu skupštinu 2014.

Ono što je možda i najvažnije, činjenica je da je Semir Halilović uspio ono što nije mogla njihova najljuća politička konkurencija - uništiti BPS u cijeloj državi. Na državnom nivou 1,66%, na federalnom nivou dobili su sramnih 1,4% povjerenja birača. Po kantonima: TK 2,6%; ZDK 2,0%; KS 2,18%; BPK 1,88%, HNK 1,29%. Ovi poražavajući procenti pokazuju da je u cijeloj BiH isto poimanje BPS-a. Pa i Halilovićevo pozivanje na nekakve izborne krađe ovim pada u vodu jer je podrška naroda identična i jasno se ocrtava isti odnos glasača prema BPS-u svugdje gdje je bio u političkoj areni.

Zašto je to tako? Osim manipulacija, laži, otimanja novca od boraca i nedosljednosti u koje se narod preko medija uvjerio, razlog što je nekada solidni BPS propao u bezdan nebitnosti je povlačanje Sefera i isturanje Semira Halilovića za prvog čovjeka partije. Ne treba biti politički analitičar pa uvidjeti da je ovaj politički projekat doživio kolaps, politički knock down čim je Semir preuzeo kormilo. Sada drekom oko nekakve krađe, Semir pokušava opravdati svoju pogubnu politiku koju je narod kaznio. Zbog toga predviđanja govore da će se ova stranka i ugasiti. Jer Sefer neće imati snage kazniti svog sina i skloniti ga sa čela partije, a to čak ni najodaniji članovi, poput urednice BNN.BA Aldine Rovčanin, neće s mirom gledati. Članstvo je svjesno ko je kriv, a nekažnjavanje krivca dovešće do toga da masovno dignu ruke od ovog gubitničkog i bezperspektivnog projekta.

Iako Semir Halilović, Aldina Rovčanin, Muharem Fišo i ostali nisu uspjeli preći izborni prag, to neće biti slučaj sa jednom drugom vrstom pragova – onim u sudovima.
20.08.2018.

Halilović koristio Radončića kao svjedoka u filmu, a onda ga optužio za smrt svoje porodice

Halilović koristio Radončića kao svjedoka u filmu, a onda ga optužio za smrt svoje porodice

Nemoguće je pobrojati osobe iz civilne i vojne vlasti Bosne i Hercegovine tokom, ali i poslije rata za koje su Halilovići govorili da su izdajnici, velikorpski špijuni, ubice, lopovi. Doslovno, radi se o stotinama osoba o kojima su Halilovići izmišljali najveće laži, a nisu ih nikada i baš nikada mogli dokazati.

Razlozi za optužbe su razičiti. Ipak, jedan slučaj je jako zanimljiv i nalazi se u zoni nemogućeg, nadrealnog. Tako je Semiru Haliloviću u filmu „Atentat“ (objavljen 8. oktobra 2014 – četiri dana pred Opće izbore održane 12. oktobra  2014.) jedan od svjedoka u korist izmišljene teorije o pokušaju atentata na Sefera Halilovića prvi čovjek SBB-a Fahrudin Radončić. U to vrijeme Radončić i Halilovići su bili u neformalnom savezu jer se očekivalo da će ove dvije stranke bio u koaliciji poslije izbora.

Međutim, kada je Radončić odlučio da u julu 2015. u koaliciju ide sa Strankom demokratske akcije i odbaci ljubav BPS-a, Semir Halilović odlučuje 21. jula 2015. dati intervju i to baš tim povodom. U razgovoru koji je vodio sam sa sobom, jer je intervju dao svom portalu BNN, Halilović mlađi doslovno govori: „Radončić je moju porodicu gurnuo u smrt“, a što je i stavljeno u naslov ovog samointervjuisanja. Tako je za devet mjeseci Radončić od svjedoka „atentata“ postao sudionik u njemu! Sumanuto. Bolesno. Šibicarski.

Semir Halilović je sam sebe razotkrio jer je u nadnaslov intervjua stavljeno „Semir Halilović, član Predsjedništva BPS-a za BNN govori o razgovorima u vezi formiranja vlasti u BiH“. Ovako je priznao da je povod za optužbu na račun Radončića tada aktuelno formiranje vlasti SBB – SDA.

S obzirom da simpatizeri BPS-a često ne mogu vjerovati očiglednom, kao što je dokazana otimačina novca od boraca u Kantonu Sarajevo i njihovo preusmjeravanje u Halilovićevu privatnu Fondaciju, samo zbog njih prilažemo link i faksimile koji dokazuju astralne dimenzije laganja u kojima Radončić prebrzo prelazi put od svjedoka do krivca za navodni atentat. Da je dosljedan i iskren, Halilović ne bio kao svjedoka u korist svoje teorije uzimao čovjeka za kojeg smatra da je ubica. Ponovimo, Semir Halilović je Radončića okrivio za smrt svoje porodice isključivo iz političkih razloga, jer nije mogao podnijeti da ga je ovaj odbacio u koalicijskim dogovorima. Za kratko vrijeme mu je prišio ulogu sukrivca.
Upravo ovo šizofreno mijenjanje stavova, paradigma je cijele politike i djelovanja Halilovića: sve je moguće samo ako je korisno! Na ovim šibicarskim premisama sagrađen je cijeli brlog od neistina, kaljuža izmišljotina i podvala.

Link intervjua:
Radončić je moju porodicu gurnuo u smrt




10.08.2018.

Kako je Semir Halilović pustio „niz vodu“ ministra Muharema Fišu

Kako je Semir Halilović pustio „niz vodu“ ministra Muharema Fišu

Nakon što je tri godine zaredom Fondacija „Pravednost“ dobila stotine hiljada maraka od Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo, šibicarskom snalažljivošću njen osnivač Semir Halilović je ugasio Fondaciju. Uz gašenje ove, osniva se nova fondacija sličnog imena „Pravda“, a na njenom čelu više nije Halilović, već Davut Zuljević, kadar BPS-a iz Sarajeva. Ekspresno novoosnovana fondacija dobija čak 205 hijada KM od istog ministarstva koje je prethodnih godina dalo oko 1,2 miliona maraka Semirovoj Fondaciji „Pravednost“.

Očigledno je da je Semir Halilović promijenio naziv fondacije i umjesto sebe poturio nekog glinenog goluba preko kojeg će se isisavati novac od boraca. Kada su neki mediji prozvali Halilovića tvrdeći da je on osnivač nove Fondacije „Pravda“, zaprijetio im je tužbom tvrdeći da on nema veze sa njom. I nema, jer se „snašao“ pa je za izvlačenje novca poturio drugu osobu.

Međutim, zanimljivo je kako je Semir Halilović reagovao na to prozivanje medija i nalaze federalnih revizora. Rekao je kako on nije osniivač Fondacije „Pravda“ i da njemu Ministarstvo za boračka pitanja KS nije dalo novac.

Očigledno je da Halilović ne negira da je BPS-ovo ministarstvo neprimjereno i netransparentno davalo novac od boraca, već samo odbacuje da je taj novac došao do njega. Halilović nije ni pokušao odbraniti ministra za boračka pitanja KS Muharema Fišu. Ni riječi od Seferovog sina kojom bi rekao da njegov stranački kolega nije pronevjerio novac. Nije bilo ni stranačke niti ljudske podrške Fiši i odbacivanja onoga za šta je kroz nalaze revizora optužen ovaj ministar. Bilo bi to kolegijalno da je Semir, kao čovjek koji je postavio Fišu, stao u odbranu svog ministra. Umjesto toga, Semir je samo zaštitio sebe, a nije ni riječju negirao Fišinu odgovornost. Doduše, bilo bi to teško jer su neumoljivi dokumenti kojima ovo ministarstvo priznaje da je dalo više od 1,2 miliona maraka dvjema fondacijama.

To je cijena tala sa Semirom Halilovićem. Jedan BPS-ovac isturen i zadužen da izvlači budžetski novac, a drugi da ga prima preko neke fantomske fondacije – dok je za to vrijeme Semir Halilović samo sebe štitio. Fišo, tako će Semir pokušati i kada revizore i medije zamijene tužioci.

 

07.08.2018.

Pogledajte čime se bavi sekta „BPS - BNN"

Pogledajte čime se bavi sekta  „BPS - BNN"

Dok se ovih dana po ko zna koji put u javnosti pojavljuju pismeni dokazi o tome kako su preko Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo fondacije BPS-ovih prvaka dobijale stotine hiljada maraka, svjedočimo tragičnom slomu logike i pobjedi radikalnog idiotizma u režiji ove stranke i njenog medija bnn.ba.

U želji da se osveti zbog toga jer je javnost obaviještena o isisavanju boračkog novca preko BPS-ovog ministra Muharema Fiše, koji je prebačen prema Fondaciji „Pravednost“ osnivača Semira Halilovića, a zatim i Fondaciji „Pravda“ (1,2 milona + 205 hiljada KM), portal bnn.ba ovih dana je ono što oni rade pokušao prišiti Bakiru Alispahiću i njegovoj firmi koja se bavi veletrgovinom automobilima i njihovim održavanjem.

U antilogičkom tekstu koji je pisan sa nepodnošljivo bezobraznim uvjerenjem da su čitatelji budale, autor (najvjerovatnije Semir Halilović) je neosnovano za kriminal optužio mnoge institucije i kompanije koje kupuju i servisiraju automobile u Alispahićevom AC Quattru. Tako je bnn.ba Zakonom o javnim nabavkama regulisanu kupovinu i korištenje usluga po principu „ko je jeftiniji i najbolji“ opisao kao kriminal. BH Telecom, Elektroprivreda BiH, Centralna banka BiH, BH pošta, KJKP RAD Sarajevo, Toplane Sarajevo, Zavod za hitnu medicinsku pomoć Sarajevo, KJKP Pokop, pa čak i Parlamentarna skupština BiH ili Direkcija za koordinaciju policijskih tijela u BiH... po logici BPS-ovog medija marionete su koje igraju kako Alispahić hoće pa novac namiču njegovoj firmi. Halilovićev bnn.ba tako i indirektno tvrdi da su sve te različite inspekcije, revizori, kontrole, procedure kojima se kontrolišu ove nabavke, ustvari dio mafijaškog lanca koji sinhronizovano djeluje i radi u korist Alispahićeve kompanije. Sulude i bezobrazne optužbe. U tom hororu od logike, čak se i Demokratska fronta optužuje da pomaže „SDA-ovog čovjeka“.

Ovo skretanje s uma, gdje se legalno kupovanje/prodavanje automobila i njhovo servisiranje naziva kriminalom, samo po sebi je nemoguće zdravorazumski obrazložiti. Nedostaju alati kojima bi se takve konstatacije raščlanile. Ostaje samo zaključak da je laganje dobilo nove, neslućene astralne dimenzije u režiji gurua i izvršitelja BPS-ove politike.

Na ovom primjeru je jasno kakvu „logiku“ koristi sekta koja se krije iza BPS-a i bnn-a. Optuživanje pola države da je upetljana u auto-mafiju, primjer je na kojem se kristalno jasno vidi da za stavove što dolaze od Halilovića ne treba dokaz, svjedočanstvo, dokument ili osnov, već samo njihova mržnja. Na toj istoj mržnji su nastale njihove budalaste teze da je samo Sefer Halilović branio BiH, a da su većina nositelja civilne i vojne vlasti RBiH bili agresorski igrači.  

Podsjećamo,1999. godine, Sefer Halilović je protiv Alispahića nadležnom tužilaštvu podnio krivičnu prijavu, dovodeći ga u vezu sa pogibijom njegove suspruge i njenog brata 1993. godine. Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je 16. aprila 1999. Halilovićevu prijavu odbacilo kao neosnovanu. Nakon toga, Halilović je protiv Alispahića i još nekoliko osoba Kantonalnom sudu u Sarajevu podnio zahtjev za sprovođenje istrage zbog navodnog krivičnog djela genocida. Zatim je ovaj sud 24. januara 2000. i ovaj zahtjev odbio kao neosnovan, na što se Halilović žalio Vrhovnom sudu FBiH koji je 18. aprila 2001. i žalbu odbio kao neosnovanu.

02.02.2018.

Sead Rekić - još jedan patriota na kojeg su lagali Halilovići

Laganje protiv najvećih patriota ove zemlje, optuživanje da su izdajice i špijuni oni koji nose desetine gelera u svom tijelu koje su pokupili na prvim linijama odbrane, neke su od poslatica i prepoznatljivosti djelovanja Sefera i Semira Halilovića i njihove BPS stranke. Oni koji su prozreli njihovu lažovsku i lopovsku politiku, u kojoj se čak otima od boraca, a o čemu se ubrzo očekuje još informacija u medijima, na vrijeme su ih napustili. Jedan od načina da se stekne uvid u njihovu patologiju lažova je da se upoznaju biografije osoba protiv kojih su godinama plasirali različite optužbe. Novine Stav su u nekoliko dijelova donijele priču o brigadiru ARBiH Seadu Rekiću, a o kojem su Halilovići godinama širili različite laži, optužujući ga da je srpski špijun. Kada pročitate ovo što sljedi, posebno kada se uvjerite u svjedočanstva desetina boraca kojima je komandovao i ispred njih u borbu išao Rekić, može se uvidjeti koliko su Halilovići lagali o ovom čovjeku. Tako je sa svime što oni propagiraju.


Ko je bio nalogodavac zatočenja i mučenja Seada Rekića, heroja odbrane Mostara u početku rata, a zatim heroja i komandanta udarne diverzantske jedinice na hadžićkom ratištu od polovine 1992. do marta 1993. godine? Ko je od marta do maja 1993. godine zatočio i mučio brigadira Armije RBiH za kojeg stotine njegovih saboraca, s kojima je lio krv po raznim ratištima u presudnim borbama za odbranu BiH od agresije, tvrde da ne postoji ni najmanja mogućnost da je kao obavještajac KOS-a radio za srpsku stranu? Priča je ovo s mračnom političkom pozadinom koja svoje korijenje ima u nemilim događajima 1993. godine.

Mučenje i iznuđeno priznanje Seada Rekića, koje je intenzivno trajalo dva mjeseca u prostorijama Službe državne bezbjednosti Sarajevo u organizaciji Munira Alibabića Munje, a provođeno usred ratnog Sarajeva pod dirigentskom palicom misterioznog i ubojitog mučitelja Jovice Berovića, bio je samo jedan dio progona jednog od najboljih policijskih i vojnih specijalaca koji su ikada hodali Bosnom.

Naime, dok je Sead Rekić ilegalno ispitivan i mučen, a zatim prebačen u Vojni istražni zatvor Kasarne “Ramiz Salčin” (nekada “Viktor Bubanj”), počinje i medijska haranga na njega koja je trajala donedavno, zaključno s člancima Dnevnog avaza koje su prenosili iz nekadašnje Slobodne Bosne, a koje su oni preuzeli i proširivali iz Asa, u kojem su inicijalno objavljeni. Novinari Asa materijale su dobivali od Fahrudina Radončića, šefa kabineta Sefera Halilovića, i informacije nisu provjeravali. Tekstovi su pisani temeljem Rekićevog iznuđenog priznanja pod teškim mučenjem te montirane krivične prijave nastale u Službi države bezbjednosti. Tekstovi protiv Rekića izlazili su i u Slobodnoj Bosni, a Rekićevi specijalci pripovijedaju da su se 1994. godine susreli s urednikom tog sedmičnika Senadom Avdićem i u žustrom razgovoru on im priznaje da nije kriv za te napise jer “mu je sve naređeno”. Od koga? Nakon Rekićevog intervjua za Stav, i sam je Avdić nedavno napisao da je do tog susreta došlo i čak je objavio zajedničku fotografiju s Rekićem. Iako su mu Rekić i njegovi borci tada sve ispričali, nikada se nije udostojio to i objaviti.

Međutim, kako se ustvari u ovom obavještajnom krkljancu i medijskom kupleraju našao Sead Rekić? Osim što je prema njemu izvršena strahovita nepravda, patila je i njegova šira porodica. Rezultati medijske harange odrazili su se prvo na njegovog oca, koji, usred medijskog progona, umire od infarkta, a zatim umire majka i, na koncu, brat, koji kao 100% ratni vojni invalid skončava na sličan način. Svima su pod samrtničkim krevetima nađeni primjerci članaka u kojima su njihovog sina i brata optuživali da je špijun. Kako doznajemo, radi se o časnoj krajiškoj porodici koja je tokom odbrane BiH od agresije u svojoj porodici imala na desetine šehida, a zatim doživjela strahovitu nepravdu i medijsko anatemiziranje. I Rekićeva je sestra ranjena tokom rata, a i danas nosi gelere u glavi kao posljedicu ranjavanja. Za zločine nad Rekićem, kao i za posljedice tog zločina koji su putem medija koštali i njegovu porodicu, do sada niko nije odgovarao.

NIKO MI NIJE ZNAO KAZATI GDJE JE REKIĆ NESTAO

Sve započinje početkom 1993. godine, kada Sead Rekić, tada komandant diverzantske jedinice “Dido” na hadžićkom ratištu, odlučuje da kao stručnjak za urbano ratovanje uđe u Sarajevo i pomogne u odbrani grada. U svojoj jedinici okuplja dobrovoljce, među kojima su se nalazili tada već veterani i istinski obučeni i sposobni specijalci, te prelazi u glavni grad pod opsadom i pridružuje se specijalnoj jedinici policije.

Jedan od Rekićevih specijalaca bio je i Halid Čolo Kiza, koji je krenuo u Sarajevo sa svojim komandantom te se ovih događaja sjeća kao da su se jučer dogodili.

“Glasali smo ko je bio za to da idemo, a ko nije. Komandant je uvijek razgovarao s vojnicima o važnim i bitnim odlukama, pa nam je prepustio i odluku za to da li da idemo za Sarajevo ili ne. Komandant je tada kazao da je stručnjak za borbu u naseljenim mjestima i da se mnogo toga može uraditi u Sarajevu. Sjećam se da je svim srcem želio da pomogne Sarajevu, koje je bilo u katastrofalno teškom stanju. Veliki se broj momaka u januaru 1993. godine priključio specijalnoj jedinici MUP-a”, rekao nam je Halid Čolo Kiza.

Rekić dobiva zadatak da radi na poslovima u zgradi Republičkog MUP-a. Međutim, čini kobnu “grešku” koja će mu obilježiti život. Kao disciplinirani vojnik, iskreni branitelj i patriota Bosne i Hercegovine, smatrao je da je dužan da nadležnim institucijama prenese sigurnosno interesantna zapažanja koja je primijetio tokom ratovanja na području Hercegovine, a zatim hadžićkog ratišta. Rekić nije znao da je ušao u osinje gnijezdo i da ono što je imao za reći nadležnima upravo njih inkriminira. Osinje gnijezdo bio je Alibabićev kabinet, a ispitivanje je započeo njemu nepoznati službenik. Rekiću je razgovor otpočetka bio sumnjiv jer su ispitivači bili grubi te ih on upozorava da se moraju ponašati korektno jer je on inspektor MUP-a Republike Bosne i Hercegovine i da je došao po patriotskoj dužnosti. Razgovori ubrzo kreću u sasvim drugom smjeru i Alibabićevi ljudi se najviše interesiraju za oficire bivše JNA koji u to vrijeme imaju visoke funkcije u Armiji RBiH. A onda počinje stravično mučenje koje je trajalo puna dva mjeseca, da bi se poslije u bitno smanjenom intenzitetu nastavilo u kancelarijama Vojnog suda.

Za to vrijeme gorljivo ga traže njegovi specijalci i porodica, a niko ne zna gdje se nalazi. Rekić je za to vrijeme zlostavljan u ilegalnom mučilištu Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, a nije mu uručeno nikakvo ni zakonito ni nezakonito rješenje da je lišen slobode. Dakle, ispitivanje je posve nelegalno.

Ratni vojni invalid Halid Čolo Kiza o tome govori ovim riječima:

“Jedinica je bila smještena na Dobrinji. Kada sam ušao u jedinicu, vidio sam da nam niko od momaka nema pušku. Pitao sam gdje je naoružanje, momci su mi rekli da je sve naoružanje smješteno u magacinu. Kako u magacinu kad su četnici 100 metara od nas?! Nisam znao da je operacija nad komandantom Rekićem već počela, a represija nad njime vršena je i nad nama. Neki su mi rekli da je komandant otišao na slobodnu teritoriju Pazarića. Tu mi je nešto bilo sumnjivo, jer bi sigurno svratio do svojih vojnika pa da neko ide s njim, a momci nisu ništa znali o komandantu. Onda sam se uputio na Koševsko Brdo kod komandantove svastike Esme, koja je bila vrlo zabrinuta i nije ništa znala. Niko mi nije znao kazati gdje je. Vratio sam se do Dobrinje. Dva ili tri mjeseca svog boravka u Sarajevu nisam mogao doći do informacije da nam je komandant pritvoren. Nismo uopće znali gdje je i šta se s njim desilo. Oni su znači krili sve ovo i od nas, njegovih boraca, i od njegove porodice, i bojali su se. Sada sigurno znam da su nas se bojali, jer nas je bilo elitnih momaka šezdesetak koji se nismo bojali ni 300 drugih vojnika. Onda su nas hapsili oko zgrade gdje smo bili smješteni. Pokupe nas i odvedu na ispitivanja. Ljudi su bili u crnim čarapama i u crnim džipovima. Pokupe te, odvedu te na nepoznato mjesto, ispituju i onda ujutro vrate.

Pri tome mi kažu da im kažem da sam našao djevojku ako me iko bude pitao gdje sam bio. Odmah sam nakon ovakvog prvog ispitivanja posumnjao šta se tu, zapravo, dešava. Sutradan nije bilo Dine, mog druga koji je spavao u istoj sobi sa mnom. Sutra kad sam ga pitao gdje je bio, Dino mi je rekao nešto tipa: ‘Kiza, našao sam curu u onoj zgradi, da samo znaš kakva je.’ Mislim si: ‘Dobro, Dino, i ja sam istu curu našao u istoj zgradi.’ Nakon šestog ili sedmog momka koji je tako odvođen na ispitivanje, vidjeli smo da tu nešto nikako nije u redu i da moramo napustiti takvu lošu atmosferu. Vidjeli smo šta se i kako se tu radi i samo smo htjeli otići na slobodnu teritoriju. Onda smo naišli na našu policiju koja nas je hapsila i tukla zbog našeg komandanta. Ovo je bilo u Tarčinu, a još mi je noga bila u gipsu. Mi smo svašta prošli u ovom periodu dok je komandant bio u zatvoru. Ni mi na ‘slobodi’ nismo imali mira, pa su nas proganjali, pričali svašta o nama, a mogu samo misliti kako je bilo komandantu u zatvoru.”

Slično je proživljavao i Senad Ovčina, koji je Rekića na hadžićko ratište pratio iz Mostara. Ovčina je pozvan na ispitivanje u Visoko. Kaže da su inspektori bili vrlo neugodni i neprofesionalni. Kasnije, kada je postao iskusni policijski kriminalistički inspektor, shvatio je da su se koristili specijalnim metodama ispitivanja radi izvlačenja željenih informacija. No, Ovčina, kao i drugi, nije imao šta kriti. Kasnije je u sarajevskom MUP-u gledao snimku Rekićevog iznuđenog priznanja. Ovčina ga u prvi mah ne prepoznaje jer je njegov komandant na snimci sa svojih 90 kilograma, a nakon dva mjeseca intenzivne torture, mučenja i zlostavljanja, spao na kost i kožu. Bio je bez nekoliko zuba i izgledao kao duh. Ovčina tada primjećuje još jedan važan detalj – učinilo mu se da komandant praktički recitira svoje priznanje da je KOS-ovac. Naravno, u priznanje nije povjerovao, kao ni drugi Rekićevi borci, a kaže da je tom prilikom komandant govorio stvari za koje on zna da se nisu ni desile jer je bio prisutan.

“Komandant je nestao, a mi ga tražimo. Ja odlazim u Mostar, prebacivao sam rahmetli Hujki neki MTS. Zikrija Džonko, načelnik državne bezbjednosti u Mostaru, kaže mi da se moram javiti u detašman u Visokom. Nismo znali šta je razlog. Krenuo sam s Baltom i Ikom, našim saborcima. U Visokom smo 72 sata pisali izjave, a cilj je bio da se kroz njih optuži naš komandant. Rekića su stalno nazivali četnikom, na šta je Balta zaprijetio da će ih podaviti ako još jednom našeg komandanta nazovu četnikom. Pokušavali su nas navesti da izjavljujemo svašta, ali nakon 72 sata kažemo: Dosta je bilo, mi idemo po komandanta u Sarajevo, a mogu nas pokušati vojno zaustaviti, pa šta bude neka bude. Nikada nismo potpisali nikakvu izjavu, a ono što smo jednom rekli u Visokom nikada nismo povlačili iako su neki tvrdili drugačije.

Dio je jedinice u Sarajevu i vodi ih legendarni rahmetli Naser Maksumić, koji je smrtno stradao od nekog pripadnika MUP-a sleđa od tzv. pijanog ustaše, a dio u Hadžićima. Ja sam nakon toga u Mostaru ranjen također sleđa, i to u vrlo sumnjivim okolnostima, baš kao što je i Naser stradao u sumnjivim okolnostima. Ipak sam ranjen ušao u Sarajevo, dobio sam kao neku uputnicu za liječenje, a ustvari da vidim šta se događa. Tada mi je jedan inspektor MUP-a pokazao snimku Rekićevog navodnog priznanja. Mene su u to vrijeme po Sarajevu sve vrijeme pratili. Rekić na snimci izgleda kao logoraš, ni živ ni mrtav, i, da vam kažem, vidi se da ustvari čita i da je sve lažno. I tu ja vidim, govori o pogibiji rahmetli Brade, čudno mi to bilo jer sigurno u toj akciji Sejo nije učestvovao, a o njoj govori. A zašto nije, jer je tada od granate ranjen ispod koljena, a ja sam bio s njim. Taj me inspektor, koji mi je puštao snimku, uvjeravao da je Sejo tu granatu onda sigurno namjestio.

Ma, dajte molim vas, kako je to moguće?! Refik Reizbegović Role tada je ostao bez noge, mene je ta granata odbacila nekoliko metara i poslije sam mokrio krv, Sejo je ranjen i tako dalje. Ko može namjestiti granatu da te rani, to je nemoguće. Pazite sada ovo, pita me taj inspektor kad ćemo za Mostar i upozorava me da nas na jednom punktu na Igmanu čeka zasjeda od naših. Pa kažem ja: Ako to znate, štao ih ne pohapsite i ne saznate ko je ustvari izdajnik? Ništa on, ali poslušao sam i izašli smo drugim putem do Jablanice i vjerovatno tako spasili živote. Vidite, bilo je tu još svašta, svakakvih ispitivanja o raznim događajima u kojima je navodno sudjelovao Rekić, ali niko nije mogao reći ništa šta se nije dogodilo, ali oni su svejedno montirali i falsificirali. Pa isto je bilo i s ranjavanjem Fadila Džoze. Pa kako su Seju za to mogli optuživati kada on nije bio ni blizu tog mjesta?! Znam sve to, pa bio sam tamo kao i mnogi drugi, vidio sam sve svojim očima”, kaže Ovčina, koji je u korist svog komandanta svjedočio i na Vojnom sudu u Sarajevu, koji ga je oslobodio optužbi da je špijun.

JOVICA BEROVIĆ, MUČITELJ IZ PAKLA

Seadu Rekiću bio je život u prostorijama Službe državne bezbjednosti u ta dva mjeseca mučenja na stalnom rubu. I vjerovatno bi taj rub prešao da nije pristao potpisati i pred kamerom izrecitirati izjavu koju je prethodno morao naučiti napamet. Kako nam je rekao, tada je pod iznudom priznao potpunu laž da je u srpskoj obavještajnoj mreži sudjelovao s mnogim drugim oficirima iz bivše JNA, a da je na čelu te mreže Fikret Muslimović. Ustvari je Fikret Muslimović bio glavna meta do koje su mučitelji željeli doći preko Rekićevog lažnog priznanja, a sebi priskrbiti još jači, direktniji i presudniji utjecaj na razvoj ratne situacije. To je, s obzirom na status nekih od involviranih, mogao ujedno biti i subverzivni cilj agresora. S obzirom na to da se ustalilo reći da je agresija na BiH nastavljena i nakon rata, samo drugim sredstvima, medijski linč nad Rekićem nastavio se od istih ljudi do današnjeg dana.

U ispitivanjima se isticao misteriozni Jovica Berović, koji se hvalisao UDBA-inim metodama mučenja, a Rekiću je prijetio da, ako ne prizna, UDBA će mu locirati i pobiti cjelokupnu porodicu. Optuživao ga je da je obučavan za KOS-ovca, što nije tačno jer Rekić kao oficir nikada nije bio unutar tih struktura u bivšoj JNA, za razliku od onih koji su ga optuživali, a s druge strane dobrovoljno priznavali svoju saradnju s KOS-om. Optuživao ga je da je poslat od KOS-a da ubije Aliju Izetbegovića, da je na čelu mreže Fikret Muslimović, a unutar nje Mustafa Hajrulahović Talijan, Nedžad Ajnadžić, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Hajro Osmanagić, Enver Mujezinović, Senad Mikić, Sifet Podžić i mnogi drugi. Uzalud su bili Rekićeve tvrdnje da s Muslimovićem uopće ne kontaktira i da su svi navodi neistiniti. U jednom je trenutku Berović Rekiću čak nudio da zajedno likvidiraju Aliju Izetbegovića.

Istražitelji su se izmjenjivali. Gurali su mu olovke u rane zadobijene od granata s bojišta, uslijed strašnog fizičkog i psihičkog maltretiranja, više je puta padao u nesvijest, ponižavan je, izgladnjivan, prijetili su mu, pljuvali, nisu mu dopuštali da vrši nuždu nigdje osim pod sebe, tjerali ga nesanicom do ludila, u više je navrata osjetio da je izgubio volju za suprotstavljanje njihovim optužbama, pa i danas sumnja da su ga drogirali sredstvima za onesposobljavanje volje, nisu mu dozvoljavali da se opere pa je dobio svrab, a od češanja upalne kraste… Rekić je nakon teškog psihičkog i fizičkog mučenja na koncu počeo halucinirati, a detalje je ranije opisao u svom intervjuu za Stav. Ono što nam je rekao u pripremama za intervju bilo je da, nakon nekog vremena, više nije osjećao da mu muče tijelo, već da su mu doprijeli do duše, a tu je nezamislivu bol nemoguće opisati riječima.

Berović je bio trenirani mučitelj te je obavio “dobar” posao i nakon Rekićevog ilegalnog mučenja i iznuđenog priznanja, po nekim saznanjima, bježi na neprijateljsku stranu, a, opet, po drugim neprovjerenim informacijama, trag mu se može tražiti u zemljama Zapadne Evrope. Do današnjeg dana nije se uspjelo saznati ništa konkretnije o ovom čovjeku srpske nacionalnosti, osim što mu se ime spominje među osumnjičenima, a zatim oslobođenim od sumnje za događaje u Dobrovoljačkoj ulici 1992. Šta je bila njegova misteriozna uloga u prostorijama Službe državne bezbjednosti usred rata u Sarajevu? Je li bio UDBA-in specijalno trenirani agent, obavještajac ili kontraobavještajac, a koji mu je zadatak bio, moraju znati ljudi involvirani u Rekićevo mučenje.

Nakon dva mjeseca mučenja, protiv Rekića se podnosi krivična prijava, a istragu otvara Vojno tužilaštvo i postupak se vodi u Vojnom sudu u Sarajevu. Time je Rekićev progon pravno legaliziran, ali tortura nad njim revnosno se nastavlja u bitno smanjenom intenzitetu do sredine ljeta 1993. Rekić je tokom mučenja pomišljao i na samoubistvo, ali primijetio je da mu u predasima stvaraju prilike da pobjegne, što je bila ustvari namještaljka, prilikom čega bi ga vjerovatno ubili, te zaključuje da im je to i cilj, te od samoubistva odustaje odlučan da dobije priliku dokazati da je nevin.

SPAJANJE ČINJENICA OTKRIVA POZADINU

Istražni sudija Senad Kreho izdaje rješenje da se “iz istražnog spisa izdvajaju” Rekićeve iznuđene izjave, ali ne odustaje, te silom pokušava navesti Rekića da tokom postupka praktički ponovi ono što je rekao tokom mučenja od Berovića. Rekiću je bilo onemogućeno da izabere odvjetnika te mu je dodijeljen branitelj po službenoj dužnosti. Nisu uspjeli u svojim nakanama jer Rekić počinje dobivati snažnu potporu svojih boraca. Ustvari, na životu ga drži vjera u istinu i ljubav prema vlastitoj obitelji, znajući da, ako ostane živ, samo će tada imati priliku da dokaže istinu i da se suoči sa svojim katilima na sudu. Tada počinje i medijska propaganda protiv Rekića, a instruirani mediji nezakonito se služe iznuđenim Rekićevim priznanjem te montiranom krivičnom prijavom koja je kreirana u Službi državne bezbjednosti. Sve do intervjua koji je dao za Stav u javnosti nije bila poznata činjenica da je Sead Rekić od Vojnog i Vrhovnog suda BiH oslobođen od optužbi za špijunažu. Nije poznato ni to da je Rekićev slučaj tretiran kao državna tajna te da je zbog držanja i iznošenja tih podataka Fahrudin Radončić i uhapšen tokom rata. To potvrđuje i zapisnik sa saslušanja Ramiza Delalića Ćele od 29. oktobra 1993. godine, koji je nakon akcije “Trebević” i obračuna s odmetnutim komandantima uhapšen i ispitivan. Istražitelje su zanimale informacije o utjecaju Sefera Halilovića na njega i Mušana Topalovića Cacu. Ovako je izjavio Ćelo Delalić:

 Fahro Radončić mi je, prije nego što je izašao list As, u kojem je objavljen tekst o KOS-ovcima, pokazao kod Sefera u kancelariji sudsku dokumentaciju koja tereti Fikreta Muslimovića. Rekao je da on i Sefer imaju dokaze protiv Muslimovića koje će objaviti u Asu te da je on bio i ostao KOS‑ovac, te da će on uticati na njegovo smjenjivanje. Radončić je dao te papire, odnosno zapisnike sa saslušanja u istrazi oko Rekića iz Višeg vojnog suda u Sarajevu, a zadatak mi je bio da o njihovom sadržaju upoznam komandu moje brigade i borce, te što više građana, kako bi se stvorilo nezadovoljstvo prema Fikretu Muslimoviću i uticalo na njegovu smjenu. U razgovorima sa mnom Sefer i Radončić su omalovažavali predsjednika Predsjedništva RBiH, govoreći da je on krivac za velika stradanja muslimanskog naroda. Sefer mi je pred Radončićem, nakon njegovog privođenja u MUP i oslobađanja, rekao da postoje planovi s kojim bi me oni trebali informisati. Da li se to krije od mene, ili za to nije bilo vrijeme, uglavnom mi ga nisu rekli. Prije mislim da za to nije bilo vrijeme.”

Ono što je objavljivao As zatim se proširuje i izdaje u Slobodnoj Bosni i s istom političkom namjenom. Stravičan je to bio i monstruozan odnos prema Seadu Rekiću, koji je trajao punih 25 godina. Koliki, govori i činjenica da dana 24. aprila 1993. godine predsjednik Okružnog vojnog suda u Sarajevu Senad Kreho, a u ulozi istražnog sudije, donosi rješenje broj Ki-III: 1248/93 da se iz istražnog spisa izdvajaju informativne izjave koje je Rekić dao u prostorijama sektora SDB Sarajevo i da se iste pohranjuju na čuvanje jer se radi o izjavi uzetoj bez procesnih garancija predviđenim članom 218 ZKP-a, na kojoj se ne može zasnivati sudska odluka.

Iako se te izjave ne mogu koristiti ni u jednom slučaju, Senad Kreho u ulozi predsjednika suda krši zakon i dostavlja informaciju iz predmeta koji je označen kao državna tajna, pored ostalih i u kabinet Sefera Halilovića, što se kasnije koristi u medijskom progonu i u dnevnopolitičke svrhe, a lažne informacije, neautentične, iznuđene i falsificirane Rekićeve izjave do današnjih dana cirkuliraju nekim medijima. Tek spajanjem ovih činjenica ovo zamršeno klupko počinje se razmotavati, a ostaje da se vidi kako će jedni te isti lažovi pokušavati u narednom periodu iznositi nove potvore ne bi li kamuflirali ono što su radili. Međutim, na stotine Rekićevih boraca složno poručuje: “Nema više šutnje, mi komandantu javno poručujemo da on više ništa ne treba reći, mi ćemo ga braniti, dosta ih je bilo. Pa neka iznose, a mi ćemo onda iznijeti sve, ama sve!”

Protiv Rekića se vodio postupak u kojem svi svjedoci koji su dali izjave u sumnjivim okolnostima, u korist optužbe, mijenjaju prethodno izrečeno, ali u korist Rekića, a tu su i Rekićevi borci koji jedan za drugim dolaze na sud i niječu bilo kakvu njegovu vezu s neprijateljskom stranom te otkrivaju istinu o Seadu Rekiću, heroju odbrambenog rata. U najtežim trenucima njegovi od borbi osakaćeni borci, amputiranih udova od teških ranjavanja, ulaze u Sarajevo i bodre svog komandanta. U jednom je trenutku čak promijenjena porota jer je nakon svjedočenja Rekićevih boraca vidno pokazivala naklonost, a Rekića počinju simpatizirati i čuvari koji shvaćaju da nije riječ o “četniku i špijunu”. Odbrana nije imala niti jednog svjedoka, te se desio paradoks, jer preko stotinu svjedoka optužbe svjedočilo je u korist Rekića. Štaviše, čak je i Sefer Halilović svjedočio u njegovu korist, a bilo je tu i drugih oficira, poput generala Jovana Divjaka, generala Rifeta Bilajca, brigadira Vehbije Karića i mnogih drugih koji su konkretno demantirali bilo koje optužbe u optužnom aktu.

Njegovi su borci organizirali i potpisivanje peticije u Pazariću za oslobađanje Rekića, koju je potpisalo više hiljada ljudi, i predali je na sud. Peticija nikada nije korištena u postupku kao i mnogi drugi zataškani materijali poput od državne bezbjednosti uzete Rekićeve vojne dokumentacije iz Pazarića o ratnim dejstvima, ali i ratni dnevnik s hadžićkog ratišta koji je pisao Sead Šehić Laufer, što svjedoči Nihad Šehić, načelnik vojne bezbjednosti u Pazariću, iskusni policajac i komandant brigade 4. korpusa Armije RBIH.

“Kad je Sejo uhapšen, došao je jedan operativac iz državne bezbjednosti u Pazarić i raspituje se o Seji. Vidim ja, bježi on od mene, a logično bi bilo da se meni kao glavnom bezbjednjaku prvom obratio. Dođe on meni na kraju i pita me kakav je Sejo. Kažem ja njemu ko je bio Sejo, heroj, vojno obrazovan, patriota, hrabar, pa mu ispričam istinite detalje o njegovim borbama i kažem mu da nikada nije pokazivao nikakve karakteristike špijuna, baš suprotno. A imao je priliku da je htio. Kažem da Sejo Rekić nikada nije niti jednim gestom pokazao da je imao veze s neprijateljskom stranom. Kažem ja sve to tom operativcu, i ode on. Nije mi čak uzeo ni pismenu izjavu koju bih potpisao. Ja sam bio obučen i znao sam da je to morao uraditi da priloži istražnom sudiji u spis, ali nije, a vjerujem samo zato što je ta moja izjava išla u prilog Seadu Rekiću.

Nikada nije korištena moja potpisana izjava. Dali smo mu i ratni dnevnik koji je pisao Laufer, bili smo sentimentalno vezani za taj dnevnik jer je u njemu bilo sve o našim akcijama. Obećao je da će ga vratiti, ali nije. Dnevnik je nestao i nije nikada korišten kao dokaz jer je također išao u prilog Rekiću. Znam ljude, moje kolege, koji su odvođeni na ispitivanja i pod pritiskom tjerani da govore protiv Rekića u prilog optužbe. Mi smo organizirali i potpisivanje peticije, bilo je nekoliko hiljada ljudi, a sudjelovala je 9. brdska brigada i veliki broj civila. Tražili smo da se Sejo oslobodi, da nije kriv, da je proces montiran, da se pozove bilo ko od hiljada ljudi koji su potpisali i da kaže šta zna o Rekiću. Peticija nije korištena na sudu. Vidite, meni su neki prijateljski sugerirali da o ovom ne govorim, da se ne miješam jer kao ‘boli glava od tog svega’. Ja želim reći istinu i tačka”, priča Šehić.

Zikrija Čović bio je Rekićev borac i za vrijeme rata ostao je bez noge te je s obitelji nakon teškog ranjavanja ušao u Sarajevo i tražio svog komandanta.

“Ne zna niko ništa, ne znamo gdje se nalazi komandant. Mislili smo da je dobio ponudu da bude neki ministar ili general. Saznam da je zatvoren i ja odmah ženu i djecu i u Sarajevu. Bez noge idem, pod temperaturom. Nema sile koja bi me spriječila. Nađem ga ja u zatvoru. Doveli smo svjedoka stotine. Pa čak smo komandantu nudili da ga oslobodimo. Toliko smo vjerovali u njegovu nevinost. Neće on ni čuti za to, bio je legalista bez obzira šta mu se dešavalo, a to su bile strašne stvari. On nas je uvjeravao da se želi braniti kroz institucije države i da je to jedino ispravno. Vodio se taj dugi proces, mučile su ga političke hijene. Izgledao je kao kostur. Kad je izašao, bila je fešta dva dana i dvije noći u mom stanu. Kasnije je u isti taj stan došao Senad Avdić, a bio je prisutan i Sead Rekić. Sve smo Avdiću ispričali, koliko smo mogli od emocija. Tada nam je Senad rekao da nije od njega to što je pisao, da nije pisao iz svoje glave, da mu je naređeno, da mu je stavljeno na sto i tako dalje. Pa vidite, dobili su materijale ti novinari i nisu mogli znati, dobili su ih od nekih ljudi u institucijama. Ali, ako to nisu tada znali, znali su poslije, a nastavili su kampanju protiv Rekića, i to je sramno”, kaže Zikrija Čović.

Emir Čović Tole obučavan je i vođen od Seada Rekića na hadžićkom ratištu. Nikada nije posumnjao u svog komandanta, a događaja se sjeća s mješavinom ponosa i tuge:

“Kiza je saznao da je komandant u gradu, da je skriven, otet i da mi nešto moramo poduzeti po ovom pitanju. Prvo smo u Pazariću krenuli; Kiza, Halid, Čolo i ostali saborci da organiziraju potpisivanje peticije za našeg komandanta. Na tu peticiju odaziva se veliki broj saboraca, nekoliko hiljada ih je potpisalo tu peticiju i ona je poslana prema tadašnjim institucijama, Vojnom sudu, kome već nije. Mi u proljeće nekada ulazimo u grad, živote smo rizikovali preko piste. Pretrčavamo pistu, upadamo u grad i idemo u Kasarnu ‘Viktor Bubanj’, dolazimo tamo i bilo nas je dvadesetak raznih boraca. Komandanta smo vidjeli u hodniku onako kako su ga sprovodili, da li je to bilo na ispitivanje, ili šta već. Komandant je bio u jako lošem stanju. Prije je imao devedesetak kila, bio je snažan, jak, kada smo ga vidjeli, bio je sav propao. Zapušten, duge kose, falilo mu je nekoliko zuba, bio je u lošem stanju. Zgrozili smo se. Od našeg vojskovođe i čovjeka koji nas je obučavao da branimo našu državu i oslobađamo naš grad odjedanput smo vidjeli neku drugu sliku koja nas je šokirala i, da vam kažem, maksimalno ponizila. Da bi komandant poslije svega toga izašao, oporavio se. Dobio je ratni raspored u 3. korpusu. Naš komandant, takav kakav je, otišao je na neutralan teren, pokazao svoju vještinu i svoje zvanje i znanje. Deblokirao je Maglaj i učinio je mnogo za taj kraj.”

NEUMORNI REKIĆ I U ZATVORU PROVODIO OBUKU

“Da bi dostigao neku kondiciju i vratio snagu u moje tijelo, dnevno sam prvo radio po 1.000 sklekova, a zatim po 2.000. U međuvremenu su u pritvor došli neki moji saborci iz Hrasnice i bili šokirani da sam ja u pritvoru. Pričali su ostalim o mojim borbama i hrabrosti, tako da se situacija počela mijenjati. Počeo sam izvoditi vojnu obuku s pritvorenicima i u početku po nekoliko časova, a zatim je to prešlo u šest časova prije podne i dva poslije podne. Postojala je ogromna zainteresiranost kod pritvorenika za ovu vrstu obuke i u početku je to bila obuka za vojnike, a zatim i za komandire vodova, četa i bataljona.

Bilo je među njima osoba koje su optužene i za najteža krivična djela, a neki od njih, nakon što su pušteni, izražavali su žaljenje što više neće prisustvovati obuci koja je organizirana u zatvoru. Bez obzira na razloge zbog kojih su bili zatvoreni, ja svjedočim da su ti momci željeli naučiti što više i da su na taj način pokazivali svoj patriotizam i ljubav prema Bosni i Hercegovini. Na kraju smo podijelili i ručno napisane diplome s upisanim memorandumom vojno-istražnog zatvora. U pritvoru sam napisao materijal koji sam nazvao Unapređenje organizacijsko-formacijske strukture sastava u Armiji BiH – razmatranja i ovaj materijal dao upravniku pritvora Himzi Dolanu sa željom da taj materijal da nekom stručnom ko bi to mogao implementirati u funkciji jačanja odbrambene moći jedinica Armije BiH. I danas smatram da je taj materijal predstavljao izvrsno rješenje i put razvoja kojim je trebala ići Armija BiH, što se pred kraj rata i potvrdilo”, rekao nam je Sead Rekić o ovom traumatičnom dijelu svog života, koji je kratio maštajući kako da unaprijedi borbenu moć Armije RBiH, kojoj se zakleo na vjernost.

Sead Rekić proveo je u istražnom zatvoru ukupno godinu dana i osam mjeseci, čime je Armija RBiH izgubila jednog vrlo sposobnog oficira i borca koji je mogao dati ogroman doprinos na ratištu. Optužba da je KOS-ovac bila je neodrživa i kao takva je pala, ali sud je morao opravdati vrijeme koje je proveo u zatvoru. Traže preko njegovog odvjetnika da se nagode i da prizna neki manji prestup. Rekić na ništa ne pristaje jer je nevin. Na koncu ga oslobađaju od optužbe da je špijun, a presuda “kriv je” odnosi se na falsificiranje dokumenta prilikom prelaska iz Saveznog u Republički MUP. Koliko je ta presuda smiješna u to vrijeme, govori i mnoštvo slučajeva prelazaka iz struktura bivše države u Armiju RBiH na bezbroj načina, u miru nelegalnih, ali u ratu sasvim uobičajenih. Da li to znači da bi Rekić bio u pravu da je ostao u redovima bivše JNA, da nije slobodnim izborom prešao u redove Armije BiH kao i mnogi drugi? Šta bi tek onda bilo s odbranom BiH od agresije?! Vodili bi je juke prazine i slični koji su pokazali hrabrost u samom početku rata, ali kada je riječ o vojnoj disciplini i organiziranju vojske, definitivno su pobacili i kasnije bili štetni po tok rata. Kada bi se ova Rekićeva presuda aplicirala na druge oficire bivše JNA i službenike MUP-a, pola komandnog kadra tadašnje Armije RBiH trebalo bi po tome biti presuđeno kao i Rekić.

“Onog dana kad sam izašao iz pritvora, ispred Kasarne ‘Ramiz Salčin’ me je dočekalo oko 30 mojih boraca s kojima sam se izljubio i dugo grlio. Moj izlazak na slobodu je ustvari podrazumijevao kraj jedne dugotrajne borbe pune emocija, patnje i sabura za sve ove i mnoge druge ljude, pa tako i za mene. Svi ti moji borci koji su me dočekali bili su u izlizanim maskirnim uniformama, neki u starim patikama, dvojica su od njih bez nogu, ali puni ljubavi koja me je obavezivala da izdržim sve ove muke. Tu smo večer uz harmoniku i veselje proslavili moj izlazak iz pritvora u stanu Zikrije Čovića, koji je, da bi bio meni pri ruci, napustio sigurnost slobodne teritorije i s porodicom sve vrijeme bio u mojoj blizini da bi me hrabrio i posjećivao. Vrlo brzo dobijam poziv da se javim u neku jedinicu radi rasporeda”, sjeća se Rekić, koji potom dobiva povjerenje od komandanta 3. korpusa Sakiba Mahmuljina da formira diverzantsko-izviđačku jedinicu. O tome u sljedećem nastavku ove filmske ratne priče.

Rekić (u sredini) sa saborcima
Rekić (u sredini) sa saborcima


27.10.2017.

Semir H. i Aldina Rovčanin vrijeđaju novinarskog barda Mufida Memiju


Semir H. i Aldina Rovčanin vrijeđaju novinarskog barda Mufida Memiju

Kada je 1986. godine Mufid Memija izvještavao o napadu Sjedinjenih Američkih Država na Libiju i pravio ekskluzivni intervju sa predsjednikom Moamerom Gadafijem, Aldina Rovčanin se jedva rodila.

Ko je ova djevojka? Ona je član BPS-a. i „glavna i odgovorna“ urednica hajdučkog portala bnn.ba. Bitnije od toga je da je ova mlada djevojka žrtva Semira i Sefera Halilovića koji su je iskoristili kako bi preko njenog imena i ljudskog dostojanstva plasirali različite, a nekako identične mentalno-duševne izlučevine kojima napadaju najveće autoritete u Bosni i Hercegovini. Skoro svi članovi ratne civilne i vojne vlasti, aktuelni političari, intelektualci, profesori, kulturni radnici našli su se na udaru Halilovića, a time i na stranicama bnn.ba. Najomiljenije mete su Seferove kolege, komandanti koji su, za razliku od njega, na bojnom polju imali uspjeha i poslanici Skupštine Kantona Sarajevo, Semirove kolege koje znaju cijelu genezu i u tančine sve njegove mutne radnje. Znajući da će u narednim mjesecima doći vrijeme da za njih sazna javnost, a time i nadležna tužilaštva, Halilović mlađi ih svakodnevno pokušava diskreditirati. Sve preko poslušne i podobne Aldine.  

Pored svih bahatosti i grozota koje su pisali Halilovići, a uredničkim pečatom ovjeravala Aldina Rovčanin, jedan od gnusnijih napada ove hajdučije je izvršen na Mufida Memiju. Tako je u, njima kreativnom, a objektivno kretenskom tekstu, udareno na ovog novinarskog barda. Memiju je ponižavano i predstavljano ga kao bezveznjaka, olupinu, neprofesionalca. Povrh svega, u tekstu bnn.ba, legendarnog novinara provocirano je zbog, pazite sada, njegovih godina. O Memiji ne treba posebno govoriti. Jedan od najboljih novinara koje ima Bosna i Hercegovina, ali i u okvirima bivše Jugoslavije, vrhunski vanjskopolitički analitičar. Iako je Memija pozvan da unazad 70 godina predstavlja i analizira društveno-političke sisteme, biografije dužnosnika, obrazlaže situacije i procese u svim značajnijim državama, to bezobraznim ruralcima, onim što ne znaju nabrojati deset šefova država, nije smetalo da ga gnusno vrijeđaju. Nisu imali obzira ni prema činjenici da je značajan dio odbrane Republike BiH upravo zasluga Memije koji je u ratnim godinama strukturirao RTV BiH kao bedem agresorskoj propagandi, mjesto odakle se istina plasirala do naših građana, ali i dalje u svijet. Tako se došlo u situaciju da Aldina ponižava Memiju koji je imao svjetske ekskluzive kada se ona rodila.  

Semir i Aldina vjerovatno misle da je znanje formirati fondaciju i preko stranačkog ministra otimati novac, a zatim ga upumpavati u stranačke kase. Tako finansirati i ovaj portal kako bi se preko njih blatili moralni i intelektualni kolosi.


Nije Aldina samo žrtva jer je vrlo svjesna onoga što radi. Zato je i saučesnik. A saučesništvo u ovakvim radnjama, kada se pišu tekstovi po narudžbi ili se gotovi od neformalnog šefa postavljaju, plaća se skupo, preskupo. Neiizbrisvom etiketom i trajnim gubljenjem profesionalnog i ljudskog kredibiliteta.

O krivičnoj odgovornosti zbog saučesništva u finansijskim malverzacijama i drugim kršenja zakona da ne govorimo. To se plaća fizičkom slobodom.

NOVINARSKI BARD
NOVINARSKI BARD


28.07.2017.

Otimačina Company

Iako uhvaćen u otimačini njihovog novca, Halilović laže u oči borce

 


Nakon što su mediji otkrili kako BSP stranka preko ministra za boračka pitanja KS usmjerava novac u Fondaciju Pravednost čiji je osnivač Semir Halilović, uslijedila su nevjerovatna dešavanja. Nevjerovatno je i zdravom razumu teško prihvatljivo da postoji osoba koja može tako daleko ići sa lažima, bez imalo srama, morala, odgovornosti i poštenja.

 

Nakon objavljivanja zvaničnog dokumenta sa potpisom BPS-ovog ministra Muharema Fiše da je dodijelio 290.000 KM Fondaciji Pravednost, sutradan je Semir Halilović ustvrdio da on nema nikakvu fondaciju. Osim Halilovića, reagovao je i stranački mu kolega Fišo koji je, nakon jutarnjeg razgovora u četiri oka i pod ultimatumom šefa Semira, opovrgao ono što je dan prije potpisao. Niko nije pitao zašto neki ministar govori uime neke Fondacije.  

Monstruoznu i patološku potrebu za laganjem, Halilović je ispoljio tvrdnjama da nema nikakvu fondaciju. Tako je htio sakriti svoju odgovornost jer je suludo da prvi čovjek Fondacije ne zna šta se u njoj dešava. Bio je tu i nepošten prema kolegama iz Fondacije pa je krivicu za uzetih 290 hiljada pokušao svaliti na njih. Samo okorjeli lažovi su spremni lagati javnost i negirati zvanična dokumenta Ministarstva pravde FBiH iz juna 2016. po kojem je jasno da je u registru Semir Halilović zaveden kao osnivač i čak član Upravnog odbora Fondacije Pravednost. Slična dokumenta federalno ministarstvo objavljuje i u julu 2017. Pri svemu tome Halilović tvrdi da je portal Klix slagao, iako je portal objavio ono što je dobio od BPS ministra Fiše i Ministarstva pravde FBiH.

Potrebno je još jednom ponoviti šta su u stanju lažovi slagati da bi negirali da su i lopovi.

BPS ministar potpisuje dokument i potvrđuje da je Fondaciji 2016. dato 290.000 KM. Zatim sutradan to Halilović negira iako je njegov ministar to potpisao. Negiranju vlastitog dokumenta priključuje se i ministar Fišo. Dolazi potvrda iz federalnog ministarstva da ovaj dvojac laže kada govori da Halilović nema ništa sa kompromitiranom fondacijom. Onda Semir prebacuje priču da je medij kriv, spominje i pokretanje tužbe iako je Klix objavio isključivo zvaničnu dokumentaciju.

Teško je procijeniti šta je monstroznije u ovoj priči o otimačini. Da li je to činjenica koliko su novca uzeli od boraca, od onih kojima je taj novac potreban za liječenje i pomoć pogotovo ako se zna da se upravo Halilovići i njihova porodična stranka deklarativno bore za prava boraca. Ili je to njihova neviđena i neopisiva agresivna drskost da negiraju lopovluk iako su uhvaćeni sa rukama u džepovima boraca.

Ili je to možda spremnost određenog broja simpatizera BPS da uživaju u tome što ih Halilović i Otimačina company i potkradaju i lažu.

Istraživanjem ove otimačine i laži, otkriva se ono što paralizira zdrav razum! Fondacija Semira Halilovića i 2014. je dobila 200.000 maraka. Dokument iz 2016. od istog BPS ministarstva koji to potvrđuje nalazi se na kraju teksta. I tada je Halilović rekao da će tužiti portal koji je objavio taj dokument, ali nije ispunio obećanje iako je od najave tužbe prošlo 14 mjeseci. Davanjem novca 2014. i 2016. Fondaciji, iznos od boraca otetog novca penje se na 500.000 (pola miliona) KM! 


(KLIKNITE NA DOKUMENTA DA SE UVJERITE KOLIKO VAS LAŽE SEMIR H.)


Halilović 2014. oteo 200 hiljada KM I 2016. od boraca oteto čak 290 hiljada KM Dokaz iz 2016. da je Semir H. glavni čovjek Fondacije I 2017. dokumentacija koja kaže da je Semir H. osnivač Fondacije Pravednost
07.07.2017.

Provjerite da li ste nasjeli na kolosalnu laž Semira Halilovića

TEST INTELIGENCIJE: Provjerite da li ste nasjeli na kolosalnu laž Semira Halilovića

Znate li da niko osim Sefera i Semira Halilovića nije zloupotrijebio i  materijalizovao pogibije svojih najmilijih? Tog 7.7.1993. ubijene su dvije osobe granatom ispaljenom sa neprijateljskih položaja, supruga Sefera Halilovića i njen brat stradali su u sarajevskom naselju Ciglane.

U povodu tragične pogibije, a još tragičnijeg njihovog iskorištavanja, donosimo samo nekoliko činjenica koje su upućene nekima od 3,6 posto građana BiH koji vjeruju u teoriju oca i sina Halilović.

U svojim tvrdnjama Semir Halilović navodi da su organizatori i izvršioci atentata vrhunski obučeni ljudi, sposobni bukvalno lebdjeti u nivou njegovog balkona tokom noći, postaviti bombu i tako veliku količinu eksploziva sakriti na izuzetno maloj površini tako da je ne vidi niko ko tokom dana izlazi i sjedi na balkonu. Zatim su sposobni prisluškivati Sefera Halilovića, stacionirati se u zgradi prekoputa, a nakon eksplozije ukloniti gelere, organizirati lažnu obdukciju. Po Haliloviću, čak je i pet analiza različitih ekipa vještaka netom poslije eksplozije namješteno, a sve ovo i medijski zataškano. Mnogo, mnogo operacija i akcija su, navodno, bili sposobni organizirati i sinhroniziratii nalogodavci, izvršioci i učesnici u atentatu, u što je po slobodnoj procjeni značilo nekoliko desetina precizno uvezanih ljudi.

Međutim, Semir Halilović nas ubjeđuje da, desetine supersposobnih ljudi različitih profila koji su na različite načine uključeni u pokušaj ubistva njegovog oca Sefera, nisu sposobne učiniti jednu običnu, krajnje banalnu stvar – koristiti dvogled. Kada su, navodno, ugledali brata Seferove supruge na balkonu pomislili su da je to Sefer pa su daljinski detonirali bombu. Po Semirovim navodima, ovi superljudi nisu mogli razaznati ko je na balkonu.

Razmotrimo ovo detaljnije. Da li tako superorganizirani teroristi možda nemaju dvogled, postavlja se pitanje. Imaju! Semir Halilović u svojim optužbama kao svjedočanstvo navodi izjavu Nihada Fazlića koji kaže: „Na sedam dana prije eksplozije vidio sam dva čovjeka i to jedan u maskirnoj uniformi, a drugi u civilu, koji su vodili psa, crnog pit-bul terijera, koji su dvogledom osmatrali stan Sefera Halilovića“.

U patološkoj potrebi da se osveti za smjenu svog oca, a smjene jesu sastavni dio svake karijere, tako i vojničke, Semir nesvjesno daje dokaze koji ga pobijaju i urušavaju mu teoriju. Tako, po njemu, atentatori koriste dvogled tokom izviđanja, ali ga ne koriste u presudnom i za atentat najbitnijem momentu – prepoznavanje mete.  

Budimo krajnje nepristrasni i uzmimo u obzir drugu mogućnost – da atentatori nisu htjeli koristiti dvogled jer su se pouzdali u vid golog oka. Po Semiru ono ih je izdalo jer su od brata njegove majke pomislili da je Sefer. Opet scenarist priče o atentatu daje dokaze protiv sebe. U knjizi „Atentat“ na stranicama 17. i 18., opisujući eksploziju i okolnosti tog momenta htio je ukazati da je njegovog daidžu Edina, koji je tom prilikom poginuo, gledao komšija. Halilović je napisao: „U zgradi preko puta nas je živio Edinov drug Tarik Jusufbegović, koji se također nalazio na balkonu svog stana. Kako sam saznao kasnije, u trenutku kada je mahnuo, pozdravljajući Edina, uslijedila je eksplozija“. Kao što je očigledno, i ovdje superljudi gube te sposobnosti i postaju osobe sa posebnim potrebama koje, za razliku od drugih, čak i ne vide dobro. Obični ljudi mogu prepoznati da li je ili nije na balkonu dobro poznati lik prvog čovjeka Armije Sefera Halilovića, a to ne mogu specijalno obučeni teroristi koji se po noći penju po balkonu 15-ak metara iznad zemlje i vrše sofisticirane radnje podmetanja hrpe eksploziva.

Jedino što je podmetnuto je laž Semira i Sefera Halilovića koji je koriste za vlastite političke i osvetničke porive. Treba napomenuti da je Semir Halilović film o smrti svoje majke "Atentat" objavio četiri dana prije izbora, 8. oktobra 2014. godine.       

03.06.2017.

NEZNALICE

SEMIR HALILOVIĆ NE ZNA DA SE OD AKCIZA GRADILO I ODRŽAVALO HILJADE CESTA U BiH



Nedavno je Semir Halilović na svom Facebook profilu pokrenuo pitanje utroška akciza na gorivo u BiH. Po njegovom izračunu, novac prikupljen po ovoj osnovi, bio bi dovoljan za 400 kilometara autoputa. Semir je zbog toga pitao GDJE SU PARE?

Onda je to pitanje na Zastupničkom domu Skupštine BiH postavio Zaim Backović, član njihove stranke BPS i Semirov kolega iz brojnih dobro plaćenih komisija boračkog ministarstva u Sarajevu. Backović je naveo zvanični podatak da je od ovih akciza i putarina prikupljeno oko 7,7 milijardi KM u proteklih 11 godina pa je problematizirao njihov utrošak jer, što je istina, nije izgrađeno 400 kilometara autoputa.

Postavljanje ovog pitanja, koje se munjevitom brzinom proširilo u medijima, pokazuje koliki je Semir Halilović antitalenat za politiku i javno djelovanje. Da li postoji ijedan osrednje obrazovan građanin a da ne zna da novac od akciza na gorivo i putarina odlazi u oba entiteta, Brčko distrikt, gradove i općine u BiH? Troši se za izgradnju, rekonstrukciju i održavanje svih cesta, od nekategorisanih, lokalnih, preko magistralnih, regionalnih pa do brzih cesta i autoputeva. Osim ovoga, taj novac se usmjerava i za ljetno i zimsko održavanje svih ovih cesta.

Ako samo zamislimo koliko se u cijeloj BiH asfaltira novih puteva, koliko se obnovi asfalta na postojećim, od uličica, sokaka, koliko se postavi šahtova, odvoda, ivičnjaka, saobraćajnih znakova, bankina, koliko napravi tunela, mostova, podvožnjaka, kružnih tokova, brzih cesta pa čak i jedan dio autoputa, a onda sa svega toga ukloni snijega, pospe soli i tokom 11 godina u cijeloj našoj zemlji, lako je pretpostaviti da je ovaj iznos od 7,7 milijardi KM realan.Teško je izračunati, ali se pretpostavlja da se radi i desetinama hiljada kilometara različitih vrsta cesta i objekata na njima.

Semir i članovi BPS stranke nisu tu stali sa svojom blamažom. Backović je rekao da „u iznos od skoro 8 milijardi KM nisu uračunata izdvajanja iz budžeta na svim nivoima: sve općine, svi kantoni i oba entiteta“. Ovi nepismenjakovići ne znaju da općine, kantoni i oba entiteta ne daju novac za ceste, nego ih dobijaju kroz raspodjelu onog što se prikupi preko Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

Jad i čemer od znanja Semira Halilovića i onih koji ga slijede u politici se pokazao mnogo puta, a sada i ovim što nisu znali općepoznatu stvar, da novac od akciza i putarina odlazi u ove svhe. Da li se neko može smatrati elementarno politički pismenim ako ne zna za ovu funkciju akciza na gorivo?   

Tako je to sa većinom stvari koje dođu od kvazipolitičara Halilovića. Prvoklasno lupetanje i podvaljivanje.





13.05.2017.

Interpolova potjernica otkrila laži Sefera i Semira Halilovića

INTERPOLOVA POTJERNICA OTKRILA LAŽI SEFERA I SEMIRA HALILOVIĆA



Sefer i Semir Haliloviću, uz podršku medija nastalih na novcu isisanog iz boračkog ministarstva u Kantonu Sarajevo, godinama svojevoljno i proizvoljno prave tezu da je neko htio ubiti Sefera. Izmišljaju da nije bilo analize nakon što se desila eksplozija u kojoj je stradala Sefereova supruga i njen brat. Vršeno je čak pet analiza i svaka je utvrdila da je riječ o granati ispaljenoj sa položaja agresora.  

Tako da se s pravom može reći da je utvrđen uzrok smrti u stanu Halilovića još tokom rata i da je okončan postupak utvrđivanja prirode smrti. Htjela se otkloniti svaka sumnja pa je MUP poslao četiri ekipe, a i sam Sefer jednu i sve su ustanovile da je riječ o artiljerijskoj granati. Zato je laž kada se ovaj događaj naziva političkim ubistvom. Nažalost, mnogi mediji su preuzeli ovu kvalifikaciju. Tako je bilo i tokom gostovanja Sefera Halilovića na Federalnoj TV.

Nedavno je raspisana potjernica za Nedžadom Herendom zbog sumnje da je počinio ratni zločin u sarajevskom Velikom parku. Ovome su Sefer, njegov sin i njihovi banalni mediji dodali jednu laž. Bestidno su napisali da Herendu Interpol traži zbog političkih ubistava. Otac i sin aludiraju da je on povezan sa slučajem u njihovom stanu tokom rata i da je državni vrh bio nalogodavac. Kao što se vidi na potjernici, Herendu se sumnjiči za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Nema političkog ubistva na potjernici. Za Interpol i domaće pravosuđe nema nikakvog političkog ubistva pa tako nema ni osumnjičenih za to jer je višestruko dokazano da je riječ o ratnom granatiranju. Pet puta su analize na licu mjesta i odmah nakon eksplozije utvrdile da je riječ o neprijateljskoj paljbi. Međutim, da bi se postigli politički poeni, Halilovići izmišljaju teze i plasiraju ih u javnost. Mnogi mediji im u tome povjeruju.

 




Stariji postovi

Istine o Halilovićima


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
145135

Powered by Blogger.ba